


„I feel like I haven't done much this year“: Generacija Z pokazala kako se cijeni svaki trenutak
U vremenu u kojem se gotovo svakodnevno mjerimo prema vlastitim, ali i tuđim postignućima, lako je steći dojam da uvijek možemo i moramo više. Još jedno putovanje, novi projekt, veći uspjeh, ostvareni cilj ili neki poseban trenutak koji ćemo zabilježiti i podijeliti na društvenim mrežama. U toj neprestanoj utrci za nečim boljim i većim često zaboravljamo zastati i primijetiti ono što nam se već događa.
Upravo se na tu pomalo zaboravljenu ljepotu svakodnevice osvrće trend „I feel like I haven’t done much this year”, koji posljednjih dana potiče korisnike društvenih mreža da se zapitaju jesu li doista proživjeli tako malo toga koliko im se na prvi pogled čini. Umjesto velikih postignuća i spektakularnih događaja, u središte stavljaju niz malih, naizgled običnih trenutaka: spontana druženja, smijeh s prijateljima, obiteljske trenutke, izlete, zalaske sunca, nova poznanstva i sve one sitnice koje možda u trenutku nisu djelovale posebno, ali danas predstavljaju drage uspomene.

Trend je zanimljiv i zbog poruke koju nosi, osobito među mlađim generacijama koje odrastaju u kulturi stalne usporedbe, produktivnosti i osjećaja da uvijek nešto propuštaju ili negdje kasne. Ponekad nam se čini da godina nije bila dovoljno ispunjena jer nismo ostvarili sve što smo zamislili, a pritom zaboravljamo koliko se lijepih stvari dogodilo između naših planova, obaveza i svakodnevnih rutina.
Kako to izgleda u praksi, pokazali su nam Mateo Elez i Vedran Kantar, koji su se pridružili trendu i podijelili trenutke zbog kojih njihova godina ipak nije bila tako obična.
Mateo je ove godine velik dio svog vremena odvojio na putovanja koja su mu jedna od najvećih ljubavi. Na mrežama je objavljivao da su njegova putovanja često neplanirana, spontana i puna avantura. U trendu je prikazao Grčku, London, Budimpeštu, solo putovanje u Madrid, Gruziju, Albaniju, Moldaviju, Belgiju.
Poseban highlight objave je Mateovo organiziranje prve mvmnt utrke u Zagrebu koja je zahtijevala puno posvećenosti i odricanja, ali se sve isplatilo jer je utrka bila uspješna, a Mateo zadovoljan realizacijom. Ipak, nije izostavio ni one male, uobičajene trenutke u mjesecu, odlazak kod bake na selo, trčanje i dobar izlazak.

Vedran je u svojoj objavi prikazao raznolikost hobija i svoju sreću u svim tim trenutcima: sanjkanje, šetnje, koncert i trening s prijateljima te ispijanje kave na miru (ili na moru). Posebnu pažnju privukla je činjenica da je na gotovo svakoj fotografiji okružen djevojkom, prijateljima ili ostalim bližnjima, što dodatno naglašava njegovu povezanost s dragim ljudima i važnost zajedništva u svakodnevnom životu. Ovakve nas fotografije podsjećaju da su „obični“ trenutci ispunjeni onima koje volimo dovoljno značajni da bismo bili zahvalni.


Možda bismo zato, umjesto da se na kraju godine pitamo što smo sve mogli napraviti drugačije ili bolje, trebali češće pogledati unatrag s malo više nježnosti prema sebi. Ne mora svaka godina biti godina velikih promjena, ostvarenih ciljeva i novih početaka. Neke su tu da nas podsjete na ljude koje imamo, iskustva koja smo stekli i trenutke u kojima smo bili sretni, čak i ako tada toga nismo bili svjesni, a ako nas je ovaj trend nečemu naučio, onda je to da možda ipak nismo toliko stajali na mjestu koliko smo mislili.

